IGRE NAŠEG DJETINJSTVA

Već mi je duže vrijeme želja objediniti stare igre našeg djetinjstva kako ne bi ostale zaboravljene. Sjećanja blijede, ali ipak negdje ostaju skrivena sjećanja na te igre koje su nas toliko veselile kao klince... Današnja djeca sve manje vremena provode vani sa društvom, a sve više sjede pred kompjuterom. Da bi se zabavili potrebna im je gomila rekvizita, gotovih igračaka i koječega, a sjetite se što je nama bilo potrebno za zabavu... gotovo ništa. Možda kreda, kamenčić ili lopta i igrama nije bilo kraja...To ih čini vrijednima da ih pustimo u nasljeđe svojoj djeci. Sigurno se sjećate bar nekih od ovih igara... U raznim krajevima su bile poznate pod drugačijim nazivima, a i pravila su se mjenjala... Slobodno komentirajte, pišite kojih se igri vi sjećate...
　
JAJA ILI BOJE
Jedan je igrač prodavač, jedan je Đavo s neba a ostala djeca su jaja. Djeca jaja stoje jedan pored drugog, a prodavač im šapće na uho koje su boje tako da to nitko ne čuje. Dolazi Đavo i kuca.
Đ: Kuc kuc
P: Tko je?
Đ: Đavo s neba.
P:Što ti treba?
Đ:Jedno jaje.
P:Koje boje?
Đavo na to kaže jednu boju,prodavač mu kaže jel ima ili nema takvog jaja, a jaje te boje bježi. Spašava se tako što se vrati na svoje mjesto. Ako ga đavo uhvati, dijete-jaje postaje đavo, a đavo jaje. Prodavač mu daje novu boju. U posljednje vrijeme je tendencija sve uljepšati (?) pa se tako umjesto đavla pojavljuje anđeo s neba.
　
PAPAGALO, PAPAGALO (ili CARE, CARE GOSPODARE)

Jedno dijete je Papagalo i stoji nasuprot drugoj djeci, okrenut leđima. Djeca ga redom pitaju "Papagalo, papagalo, koliko je sati?", a on im odgovara npr. "3 slonovska naprijed", ili "1 mravlji natrag". Djeca tako rade velike ili male korake naprijed ili natrag, kako im papagalo kaže. Papagalo također može reći da mu je sat pao u bunar, što znači da se to dijete mora vratiti na početak. Cilj igre je prvi doći do papagala, te zamjeniti s njim mjesto.
　
DOŠLA MAJKA S KOLODVORA
　
Jedno dijete je majka, dok ostala djeca stoje nasuprot njoj držeći se za ruke. Majka i djeca naizmjenično pjevaju i kreću se jedni prema drugima:
M: Došla majka s kolodvora, dija, dija, de (dok pjeva "došla majka s..." kreće se prema djeci,a na "dija dija de" vraća se natrag)
D: Što će majka s kolodvora,dija, dija, de (kreću se prema majci i natrag)
M: Traži jednu kćerku, dija, dija, de
D: Kako će se zvati, dija, dija, de
M: Zvati će se -------- , dija, dija, de (izgovara ime nekog djeteta)
D: Što će ona biti, dija, dija, de
M: Neka bude --------- , dija, dija, de (izgovara neko zanimanje)
Djeca se na to međusobno dogovaraju hoće li je dati ili ne pa odgovaraju:
D: Nećemo je dati, dija, dija, de -ili- Dat' ćemo vam -------, dija, dija, de.
　Dijete koje ostaje posljednje postaje majka.

ŽANDARI I LOPOVI
　
Cilj ove igre je bio u tome da žandari pridobiju što više lopova za sebe. Djeca bi se podijelila u dvije ekipe, jedni bi bili žandari, a drugi lopovi. Kad bi se podijelili lopovi bi se morali skriti, a žandari bi ih pokušali pronaći. Kad bi žandar pronašao i dotaknuo lopova morao je reći; jen, dva, tri - žandar si ti! Time bi lopov postajao žandar, te se odmah uključivao u potragu za ostalim lopovima. Također su i lopovi mogli neprimjetno prići žandarima te ih dotaknuti i reći; jen, dva, tri -lopov si ti, te bi onda ovaj žandar prelazio u klan lopova. Pobjeđivala je ona skupina koja bi u svoju ekipu prikupila više protivničkih članova. 　

KLJUKA
Kljuka je igra koju su uglavnom igrali dječaci, ali nismo ni mi bile "za bacit' ća"(kako se kod nas kaže). Stali bi jedan nasuprot drugomu, uhvatili protivnika svojim savijenim prstom u obliku kljuke za njegov prst ( kažiprst ili srednjak) i povlačili što jače jedan drugoga. Tko bi prvi odustao ispruživši prst, taj je izgubio.

ŠKOLICA ILI PIŠUKO
Ova se igra kod nas zvala "Pišuko", tako je pamte i naši roditelji, a danas je zovu školica. Iscrtavali su se kvadrati, 7 sve zajedno. Mi smo na početku dogovarali dali ćemo skakti na jednoj nozi, sunožno ili naizmjenično i jedno i drugo. Svako je dijete trebalo imati svoj kamenčić. Uvijek smo birali one plosnatije kako bi ga lakše ubacili u određeno polje. Najprije se kamenčić bacao u polje br. 1 i tada bi igrač morao skakati kroz 7 polja i natrag, ali nije smio dotaknuti crtu niti slučajno stati na kamen. Također, ako se skače na jednoj nozi, nije smio izgubiti ravnotežu i spustiti nogu. Na povratku je morao pokupiti kamenčić iz polja u kojem je bio. Igrao je sve dok nebi pogriješio. Kad pogriješi, igru nastavlje drugi igrač, a on ponovo čeka svoj red i nastavlja s bacanjem kamena u polje na kojem je stao.

 Kasnije su se dodavala razna pravila za otežavanje ili olakšavanje igre. Tako smo znali igrati da igrač koji uspješno prođe svih 7 polja, okrenut leđima prema polju baca kamenčić. Ono polje u koje bi upao kamenčić bilo je njegovo i on bi ga označio, a drugi su ga trebali preskakati. Kako bi se olakšalo ubacivanje kamenčića crtali smo stopala s lijeve i desne strane polja 1, a iznad polja 6 i 7 crtali smo obak u koji se uskakalo kako bi si olakšali okret, a i mogli smo se u njemu pomicati i odmoriti.


Našla sam i jednu igru za koju ja nisam nikad čula. Slična je školici i ima zanimljiva pravila. Zove se Cingarela.
　
CINGARELA
　
Ova se igra najčešće igrala na čistoj goloj zemlji bez trave. Na zemlji bi djeca nacrtala pravokutnik, kojega bi onda podijelila na osam, otprilike jednakih kvadrata, i to po četiri u dva reda. Ovu je igru moglo igrati dvoje troje ili više protivnika, a mogla se igrati i u parovima. Najvažnija je u svemu tome bila glatka okrugla ploča promjera od pet do deset centimetara, te dobra i tvrda obuća. Razlika između cingarele i škole je u tome da se u cingareli pločica gura, iz jednoga u drugo polje jednom nogom, dok druga mora biti podignuta te ne smije dodirivati tlo, dok se u školi ona uzima iz polja i dalje prenosi rukom, također kaskajući na jednoj nozi. Kad bi se odredio redoslijed igranja, igračica bi ubacila ploču u prvo polje i odatle krenula smjerom kazaljke na satu. Morala je stati na jednu nogu i tom bi nogom gurala ploču iz jednoga u drugo polje, dok ne prođe svih osam polja. Ako bi, gurajući ploču, ona stala na crtu između dva polja ili izišla izvan okvira cingarele, igru je preuzimala druga igračica. Također se tijekom igre nije smjelo osloniti na drugu nogu, niti stati na crtu. Ako bi igračica načinila neku od ovih grešaka ona je propala i igru je morala prepustiti drugoj igračici. Ako je jedna igračica uspješno prošla prvi krug onda bi ploču ubacivala u drugo polje, pa treće, četvrto i tako redom dok ne bi odigrala cijelu cingarelu. Kad je bez greške odigrala sva polja, igračica bi stala uz crtu, leđima okrenuta cingareli, te preko glave nastojala ubaciti ploču u jedno polje. U koje bi polje ploča pala tu bi ona ucrtavala svoj znak, a ostali igrači su morali preskakati zajedno s pločom tuđe osvojeno polje. U svojemu bi polju igračica mogla stajati s obje noge i odmarati bez posljedica. Pobjednik je cingarele bio onaj tko bi na taj način osvojio najviše polja.